The Blood of Dawnwalker: The Blood of Dawnwalker je ambiciozan vampirski RPG koji se izdvaja odličnom idejom o ograničenom vremenu, zanimljivom dilemom između čoveka i vampira i sistemima koji pokušavaju da učine svet reaktivnijim na vaše odluke. Nažalost, repetitivna borba, problemi sa kamerom, nedovoljna raznovrsnost neprijatelja i povremeno neujednačen open-world dizajn sprečavaju ga da dostigne svoj puni potencijal. Ipak, ispod svih tih problema nalazi se RPG sa dovoljno dobrih ideja da ga vredi isprobati, posebno ako volite igre koje vas teraju da prihvatite da ne možete videti i uraditi baš sve u jednom prolazu. – NikolaOtasevic
Kada se pojavio The Blood of Dawnwalker, bilo je teško ne imati velika očekivanja. Ne dobijamo svaki dan novi vampirski RPG, a kada iza projekta stoje ljudi koji su radili na The Witcher 3: Wild Hunt, pažnja igrača je praktično zagarantovana. Rebel Wolves je od početka pokušavao da predstavi Dawnwalker kao nešto drugačije od klasičnog open-world RPG-a, sa pričom koja ne želi da vas tera da obiđete svaki ćošak mape i uradite svaku moguću aktivnost, već da vas natera da pravite izbore i živite sa njihovim posledicama.
I upravo tu se nalazi jedna od najvećih zanimljivosti ove igre, ali i jedan od njenih najvećih problema. The Blood of Dawnwalker ima nekoliko veoma dobrih ideja koje se međusobno odlično nadopunjuju, ali kada dođe trenutak da ih sve spoji u jednu celinu, igra često pokazuje da joj nedostaje još malo poliranja. Neki sistemi zaista funkcionišu i daju osećaj da igrate nešto drugačije, dok drugi vremenom počinju da deluju kao prepreka između igrača i onoga što je u Dawnwalkeru najbolje.
U pitanju je ambiciozan vampirski RPG koji želi da spoji slobodu izbora, vremensko ograničenje, istraživanje, borbu i priču o čoveku koji polako gubi deo sebe. Problem je što ambicija sama po sebi nije dovoljna, naročito kada igra pokušava da funkcioniše na toliko različitih frontova.

Trideset dana da promenite sudbinu
Ako bih morao da izdvojim samo jednu stvar koja The Blood of Dawnwalker odvaja od većine modernih RPG-ova, to bi definitivno bio sistem vremena. Coen ima ograničen period da ostvari svoj cilj, a igra vas ne tretira kao heroja koji može beskonačno da luta svetom dok svi ostali čekaju da se on konačno seti glavne misije.
Ovde vreme zaista ima težinu. Gotovo svaka aktivnost koju obavljate troši određeni deo vremena, bilo da je reč o treniranju, istraživanju, rešavanju problema nekog stanovnika ili jednostavnom ulasku u određenu situaciju. Na početku tih trideset dana deluje kao da imate čitavu večnost. Mapa je puna stvari koje možete da radite, likova koje možete da upoznate i problema koje možete da rešite, pa je veoma lako upasti u poznatu RPG zamku i pomisliti: „Imam vremena, uradiću ovo kasnije.“
A onda shvatite da kasnije možda neće postojati.
Možete pomoći jednom liku i zbog toga zakasniti na drugu lokaciju. Možete odlučiti da istražite nešto što vam se u tom trenutku učini nebitnim, a time izgubiti mogućnost da stignete do nekog drugog događaja. Likovi mogu nestati iz sveta ili se određene situacije mogu završiti bez vašeg učešća. I upravo zbog toga vreme postaje mnogo više od običnog tajmera na ekranu. Ono postaje resurs.
To je odlična odluka dizajnera jer igrača tera da razmišlja drugačije. U većini RPG-ova otvoreni svet praktično znači da možete sve. The Blood of Dawnwalker kaže upravo suprotno: ne možete sve i morate da odlučite šta vam je najvažnije.
Meni je to jedan od najzanimljivijih aspekata cele igre. Trideset dana nisu klasičan „game over“ scenario nakon kojeg vam igra kaže da ste izgubili. Posledice se integrišu u priču, što znači da možete nastaviti dalje i živeti sa onim što ste propustili.
To je sistem koji će sigurno podeliti igrače. Ako ste tip osobe koja želi da očisti svaki marker na mapi, pokupi svaki predmet i završi svaku sporednu misiju pre nego što nastavi glavnu priču, Dawnwalker će vas verovatno izluđivati. Ako vam je, međutim, već dosta RPG-ova u kojima vam igra kaže da je kraj sveta blizu, a onda vam dozvoli da narednih dvadeset sati igrate karte i rešavate probleme svakog seljaka u okolini, ovakav pristup je pravo osveženje.
Coen između čoveka i vampira
Drugi veliki stub igre jeste Coenova transformacija i odnos između njegove ljudske prirode i vampirske strane. Dawnwalker ovde pokušava da uradi nešto više od običnog „postao si vampir, sada imaš jače sposobnosti“.
Što više koristite vampirske sposobnosti i hranite se krvlju, to više raste korupcija. Sa jedne strane dobijate nove sposobnosti koje vas čine opasnijim i otvaraju nove mogućnosti u borbi i istraživanju. Sa druge strane, Coen postepeno gubi deo kontrole nad sobom, pojavljuju se vizije, a određene situacije mogu dobiti potpuno drugačiji tok. Čak i neke dijaloške opcije mogu da budu povezane sa njegovom krvožednošću, što znači da vampirska priroda nije samo alat koji uključite kada vam treba veća šteta.
Ovaj sistem je posebno zanimljiv zato što direktno povezuje gameplay i priču. Igra vas ne pita samo da li želite da budete jači, već i koliko ste spremni da žrtvujete sopstvenu kontrolu da biste to postigli.
Upravo ovakve odluke želim da vidim u RPG-u koji se toliko oslanja na ideju izbora. Nije stvar samo u tome da imate pet različitih dijaloga i dobijete drugačiju repliku. Kada sama priroda glavnog lika počne da utiče na način na koji igrate, izbor postaje mnogo konkretniji.
Coen nije jednostavno čovek koji je dobio vampirske moći. On je lik koji mora da odluči koliko daleko želi da ode.

Vampirske moći nisu samo još jedan skill tree
Na papiru bi se vrlo lako moglo desiti da vampirski deo igre postane klasičan skill tree sa nekoliko zanimljivih sposobnosti koje otključavate kako napredujete. Srećom, Dawnwalker pokušava da tu mehaniku poveže sa ostatkom iskustva. Problem je što su pojedini sistemi bolje povezani nego drugi.
Kada igra uspe da spoji vampirsku prirodu, priču, odluke i borbu, Dawnwalker pokazuje ono što je mogao da bude u najboljoj verziji. Tada zaista imate osećaj da vaše odluke nisu samo statističke promene, već da menjaju način na koji Coen funkcioniše u svetu. Kada to ne uspe, ostaje utisak da gledate nekoliko različitih RPG sistema koji pokušavaju da dele isti prostor.
Borba želi da bude nešto više od Witchera
S obzirom na poreklo developera, poređenje sa Witcherom bilo je neizbežno, ali borba u The Blood of Dawnwalker zapravo više vuče na For Honor nego na The Witcher 3. Coen se oslanja na directional blocking, što znači da morate da pratite smer iz kojeg dolazi napad i pravilno reagujete. Dobro izveden blok može da poremeti protivnika i otvori prostor za kontranapad, dok pogrešna reakcija troši vašu izdržljivost. Postoji i Omniblock opcija koja automatski bira odgovarajući ugao odbrane, ali zauzvrat troši više stam ine.
Kada sve funkcioniše kako treba, borba može da bude veoma dobra. Pogodite pravi trenutak, blokirate napad, protivnik izgubi ravnotežu, vi uzvratite i nekoliko sekundi kasnije već imate osećaj da potpuno kontrolišete situaciju.
Neprijatelji pritom nisu uvek potpuno pasivni. Mogu napadati u različitim obrascima, okruživati Coena i čekati trenutak za napad, a igra čak pokušava da reaguje kada previše puta koristite isti obrazac napada.
Problem je što dobra osnova ne znači automatski i odličnu borbu. Nakon nekoliko sati počinje da se oseća određena repetitivnost. Kada jednom savladate osnovni ritam blokiranja, napada i korišćenja sposobnosti, veliki deo susreta počinje da se svodi na ponavljanje već poznatog obrasca. A onda se pojavljuje kamera.
Kamera je ponekad veći neprijatelj od vampira
Ako postoji deo borbe koji mi je najviše išao na živce, to je kamera i sistem zaključavanja protivnika. Lock-on bi trebalo da vam pomogne da zadržite fokus na neprijatelju, ali Dawnwalker ponekad kao da ima potpuno drugačiju ideju o tome ko vam je zapravo meta. Umesto protivnika koji vam je ispred nosa, kamera može da odluči da je mnogo zanimljiviji onaj lik koji se nalazi nekoliko metara iza vas. U situaciji kada pokušavate da blokirate napad iz određenog pravca, ovakvo ponašanje nije samo neprijatno već direktno utiče na gameplay. Još gore, određene borbe koriste nevidljive granice koje vas drže u prostoru čak i kada biste radije napravili korak unazad i promenili poziciju. To je šteta jer sama ideja borbe nije loša. Problem nije u tome što Dawnwalker ne zna šta želi da bude. Problem je što kamera i određeni UX problemi često stoje između igrača i tog sistema. Coen može da bude vrhunski vampir, ali ako kamera odluči da je pravi neprijatelj čovek koji stoji iza njega, teško je ostati ozbiljan.
Brencis nije samo još jedan RPG negativac
Jedan od zanimljivijih sistema vezanih za glavnu priču jeste odnos između Coena, Brencisa i njegovih podređenih. Brencis nije klasičan negativac koji sedi na kraju igre i čeka da dovoljno ojačate. Ima svoje ljude, svoje strukture i svoju mrežu uticaja. Tu se pojavljuju Ambrus, Xanthe i Bakir, a svaki od njih ima svoje podređene koje možete eliminisati. Kako Coen uklanja njihove ljude, njegova prisutnost postaje sve poznatija neprijateljskoj strani. Tu dolazi Infamy sistem.
Kako raste vaša reputacija, svet počinje drugačije da reaguje na vas. Od nekoga za koga gotovo niko nije čuo možete postati figura koju ljudi prepoznaju, a vaše akcije mogu uticati i na potencijalne saveznike. To je posebno dobro jer Infamy nije samo „broj koji raste“. Povezan je sa načinom na koji svet vidi Coena i može da utiče na njegove odnose sa drugim likovima. Upravo ovde Dawnwalker pokazuje koliko je dobra ideja da reputacija nije samo statistika.
Ako uništavate vampire koji drže određenu zajednicu pod kontrolom, ljudi počinju da vas posmatraju drugačije. Ako gradite određene odnose, otvaraju se dodatne mogućnosti. Čak i romantični odnosi mogu biti povezani sa vašom reputacijom i načinom na koji se ponašate. To je jedan od onih sistema zbog kojih bih voleo da igra ide još dublje.
Open world koji ponekad zaboravi da je sandbox
Dawnwalker se predstavlja kao narativni sandbox, ali povremeno ne može da pobegne od klasične open-world strukture. Mapa je puna aktivnosti, sporednih zadataka i stvari koje možete da istražujete, a određene aktivnosti su dostupne samo tokom dana ili noći. To je zanimljivo kada vreme koristite kao deo dizajna, ali može postati frustrirajuće kada igra počne da vas tera da pomerate sat kako biste pristupili sadržaju koji želite.
Istrage imaju dobru atmosferu, ali često nisu dovoljno duboke. Aktiviranjem posebne vizije možete pronaći tragove, otiske i predmete, nakon čega sledi niz interakcija koje vas vode ka sledećem delu informacije. Problem nije u samoj ideji. Problem je što bih želeo da igrač više zaključuje sam. Ako već imate sistem istrage, pustite me da stvarno budem detektiv. Nemojte mi samo pokazati trag, kliknuti na njega, pustiti animaciju i onda mi objasniti šta sam upravo pronašao.
Isto važi i za lore. Svet ima dovoljno materijala da bude zanimljiv, a knjige i rukopisi daju dodatni kontekst o Vale Sangori, ali količina teksta ne znači automatski da je istraživanje duboko.

Problem sa open-world formulom
Ovo je možda najveća ironija The Blood of Dawnwalkera. Igra ima odličnu ideju da ne možete sve da uradite i da će vreme neminovno proći bez obzira na vaše odluke, ali istovremeno koristi strukturu klasičnog open-world RPG-a koja vas gotovo neprestano podseća koliko sadržaja još postoji. Mapa je puna aktivnosti, sporednih zadataka, tragova, likova kojima možete pomoći i neprijatelja koje možete loviti, pa je vrlo lako upasti u onu poznatu naviku da krenete prema jednoj stvari, usput primetite drugu, pa završite na trećoj lokaciji potpuno zaboravljajući zbog čega ste prvobitno krenuli.
I upravo tu nastaje zanimljiv sukob između dve filozofije dizajna. Dawnwalker želi da vam kaže da morate da birate kako ćete potrošiti svoje vreme, ali vam istovremeno stalno pokazuje koliko toga još možete da uradite. Vidite novi zadatak i prirodno želite da ga završite, pronađete trag koji vas zainteresuje i želite da ga istražite, primetite aktivnost koja je dostupna samo tokom određenog dela dana i ne želite da je propustite. Problem je što svaka od tih odluka ima cenu, jer dok se bavite jednom stvari, vreme nastavlja da prolazi i nešto drugo može postati nedostupno.
Zbog toga sam imao pomešana osećanja prema načinu na koji je otvoreni svet organizovan. Sa jedne strane, sviđa mi se što igra konačno pokušava da me natera da kažem: „U redu, ovo sada neću raditi, jer mi je nešto drugo važnije.“ To je veoma retko u modernim RPG-ovima. Sa druge strane, kada mi igra istovremeno na mapi pokaže gomilu potencijalnih aktivnosti, teško je ne osećati pritisak da ih barem pogledam. Čak i kada znam da ne mogu sve da završim, struktura sveta me i dalje podstiče da pokušam.
To je posebno zanimljivo zato što neke aktivnosti zavise od doba dana. Ako želite da uradite određenu stvar, morate da planirate kada ćete je posetiti ili da potrošite deo vremena kako biste promenili period dana. U teoriji, to odlično odgovara glavnoj ideji igre. U praksi, međutim, ponekad se pretvara u situaciju u kojoj više razmišljate o tome kako da se izborite sa rasporedom aktivnosti nego o samom sadržaju koji pokušavate da završite.
Dawnwalker je, dakle, najzanimljiviji upravo onda kada vas natera da nešto propustite. Kada shvatite da nećete stići da pomognete svakome, da određeni lik možda neće dočekati vaš sledeći dolazak ili da ćete jednu misteriju morati da ostavite za neki drugi prolaz, tada sistem vremena počinje da pokazuje svoju pravu vrednost. Ali kada vas igra zatrpa aktivnostima i markerima, taj isti sistem može da deluje kao da radi protiv sebe.
Jedna strana igre govori: „Izaberi šta ti je važno.“
Druga vam praktično odgovara: „U redu, ali evo još petnaest stvari koje možeš da uradiš.“
I upravo zbog toga The Blood of Dawnwalker povremeno ostavlja utisak igre koja pokušava da pobegne od klasične open-world formule, ali ipak nije spremna da je se u potpunosti odrekne.
Kada reputacija počne da ima smisla
Ono što mi se dopada jeste što se posledice vaših postupaka ne završavaju samo na questovima. Coenova reputacija utiče na način na koji ga ljudi doživljavaju, a njegovi postupci mogu otvoriti vrata potencijalnim savezima i odnosima. To stvara osećaj da svet ipak pamti šta radite, čak i kada to nije uvek savršeno implementirano.
Za RPG koji se toliko oslanja na ograničeno vreme, ovo je posebno važno. Kada znate da ne možete da budete prijatelj sa svima, spasite sve i pobijete svakog neprijatelja, onda izbor saveznika počinje da ima veću težinu. To je možda i najveća vrednost cele filozofije igre.
Najveći problem dolazi pred kraj
Nažalost, kako se približavate završnici, igra počinje da pokazuje svoje najveće slabosti. Borbe se sve češće ponavljaju, neprijatelji postaju poznati, a određene sekvence mogu da deluju kao da su napravljene samo da produže trajanje kampanje. Problem je posebno izražen kada se u kasnijim delovima ponavljaju isti tipovi protivnika i isti obrasci borbe. Još veći problem predstavlja deo priče koji koristi koncept svojevrsnog mentalnog zatvora, zbog čega se neke situacije mogu ponavljati.
Ideja iza toga ima narativno opravdanje, ali sa stanovišta igrača može postati izuzetno frustrirajuća. Kada ste već proveli desetine sati sa igrom, poslednje što želite jeste da vas igra tera da ponovo prolazite kroz borbe koje ste već savladali. Posebno kada imate osećaj da se ne borite zato što je situacija zanimljiva, već zato što igra mora da vas zadrži još malo.
Neprijatelji nisu dovoljno raznovrsni
Ovo je jedan od problema koji se ne može lako sakriti. Imate ljude, veprove, vukove, medvede, specters i gobline, uz važne narativne protivnike i bossove. To nije nužno premalo za jednu igru, ali u kombinaciji sa načinom na koji se borbe ponavljaju, vrlo brzo počinjete da prepoznajete šta vas čeka.
Kada igra ima ovakav sistem borbe, raznovrsnost neprijatelja je posebno važna. Ako protivnici ne zahtevaju dovoljno različite taktike, igrač brzo prelazi sa „Kako ću ovo rešiti?“ na „Koliko još ovoga imam?“ A to je veoma loš osećaj pred završetak RPG-a.
Saveznici zvuče bolje nego što se bore
Dawnwalker takođe pokušava da izgradi osećaj da niste potpuno sami u borbi protiv vampirske vlasti. Možete regrutovati ljude i graditi podršku, ali u kasnijim borbama njihova efikasnost nije naročito impresivna. Umesto da predstavljaju ozbiljnu pomoć, često deluju kao dekoracija koja je tu da potvrdi da imate vojsku iza sebe. To je propuštena prilika.
Ako već imam mogućnost da okupim ljude oko sebe, želeo bih da osetim da sam zaista izgradio nešto. Ne mora moj saveznik da ubije pola ekrana umesto mene, ali bi trebalo da bude sposoban da promeni tok neke borbe.
Tehničko stanje dodatno komplikuje situaciju
Ovde moram da napravim razliku između same igre i njenog tehničkog stanja. Veliki deo problema može da se popravi zakrpama, ali to ne znači da ih treba ignorisati.
Na PlayStationu 5 iskustvo je imalo ozbiljne probleme sa performansama, uključujući nedostatak stabilnog 60 FPS režima u trenutku testiranja, mekšu sliku, pop-in i clipping. Postojali su i problemi sa kontrolama u interfejsu, a neke funkcije poput prodaje predmeta mogle su prestati da registruju pritiske dugmadi.
Još je problematičnije što neke osnovne stvari igra ne objašnjava dovoljno dobro. Na primer, kada Coen tokom noći koristi vampirsku formu, igra vas ne uči dovoljno jasno kako da menjate između mača i kandži. U open-world igri ovakvog tipa, takve stvari bi morale biti mnogo bolje objašnjene.
Slično je i sa neprijateljima. Pošto igra ne prikazuje uvek njihov nivo na način koji bi vam dao dovoljno konteksta, možete vrlo lako završiti u situaciji u kojoj nekoliko desetina sekundi putovanja napravi ogromnu razliku između neprijatelja kojeg uništavate bez problema i onog koji vas može eliminisati jednim napadom.
Bugovi koji ubijaju atmosferu
Nije reč samo o performansama. Pojedini bugovi direktno utiču na imerziju. Tela mogu nestati nakon aktivnosti ili promene doba dana, određeni NPC-jevi i neprijatelji mogu se pojaviti ili nestati na neprirodan način, a svet ponekad jednostavno ne reaguje na ono što se upravo dogodilo ispred njegovih stanovnika.
Najbizarniji problem bio je slučaj kada je ekran mogao biti prekriven narandžastim filterom koji praktično onemogućava normalno igranje. Situacija je utoliko smešnija što je boss mogao biti savladan čak i dok je ekran izgledao kao da je neko odlučio da celu igru prebaci kroz Instagram filter. Problem se rešavao restartovanjem igre.
Takve stvari same po sebi nisu dovoljne da unište dobru igru, ali kada ih već imate nekoliko, počinju da utiču na celokupan osećaj kvaliteta.
PC i PS5 nisu ista priča
Jedna od važnijih stvari koju treba naglasiti jeste da iskustvo zavisi i od platforme. PC verzija je imala znatno stabilnije iskustvo, bez istih problema sa usporavanjem, crashovima i pop-inom koji su se pojavljivali na konzolama. Kasnija 60 FPS zakrpa dodatno je poboljšala iskustvo, što pokazuje koliko je fluidnost značajna za ovakav tip borbe. To znači da deo kritike ne treba automatski preneti na sve verzije igre.
Ako Dawnwalker igrate na dovoljno snažnom PC-u, tehnički problemi mogu biti znatno manje primetni. Na konzoli, međutim, tehnička strana može ozbiljnije uticati na utisak.
I to je važno za konačnu ocenu jer nije isto reći „igra ima problem sa performansama“ i „svaka verzija igre je tehnički katastrofalna“.
Podešavanje težine je dobrodošao dodatak
Dawnwalker nudi nekoliko nivoa težine, a dodatno možete podešavati zdravlje i štetu neprijatelja, kao i brzinu njihovih napada. To je dobar pristup jer igraču daje veću kontrolu nad iskustvom. Međutim, povećavanje težine nije uvek najbolji način da borba postane zanimljivija. Ako osnovni problem leži u repetitivnosti protivnika, povećanje njihovog zdravlja samo znači da ćete duže gledati isti obrazac. Zato je mnogo važnije da igra ima raznovrsnije susrete nego da neprijatelj jednostavno može da primi još deset udaraca.
Ono što The Blood of Dawnwalker radi najbolje
Uprkos svemu što sam naveo, bilo bi pogrešno Dawnwalker svesti na listu problema. Ispod svega toga nalazi se igra sa veoma zanimljivom osnovom. Najviše mi se dopada ideja da vreme nije samo dekoracija, već centralni gameplay sistem. Trideset dana vas prisiljava da napravite izbore i prihvatite da ćete neke stvari propustiti. To je upravo ono što open-world RPG-ovima često nedostaje. Dopada mi se i Coenova unutrašnja borba. Činjenica da vampirske moći dolaze sa cenom mnogo je zanimljivija od običnog sistema u kojem postajete sve jači bez posledica. Infamy je takođe dobar koncept jer pokušava da poveže ubijanje protivnika, reputaciju, saveznike i odnose sa likovima. I kada se svi ti sistemi spoje, Dawnwalker ume da bude zaista zanimljiv. Problem je što se ne spajaju uvek.
Igra koja vas tera da razmišljate drugačije
Možda je najveća vrednost The Blood of Dawnwalkera upravo u tome što vas povremeno tera da zaboravite način na koji ste navikli da igrate RPG igre. Većina modernih open-world naslova vas uči da je skoro svaki sadržaj tu zbog vas. Ako pronađete quest, možete ga završiti. Ako vidite zanimljivog NPC-ja, možete mu pomoći. Ako pronađete skriveni prolaz, možete ga istražiti. Ako se na mapi pojavi marker, dovoljno je da ga pratite i pre ili kasnije ćete završiti ono što ste naumili.
Dawnwalker pokušava da prekine taj obrazac.
Ovde jednostavno ne možete sve. Trideset dana nisu samo broj koji stoji negde u uglu ekrana, već stalni podsetnik da svaki izbor ima cenu. Ako odlučite da pomognete jednom stanovniku, možda ćete potrošiti dovoljno vremena da zakasnite na drugi događaj. Ako odlučite da pratite jednu priču do kraja, nešto drugo će se u međuvremenu promeniti. Neki likovi mogu nestati iz priče, određene situacije mogu dobiti drugačiji ishod, a vi morate da prihvatite da ste neke stvari jednostavno propustili.
I to je zapravo ono što mi se najviše dopada kod ovog sistema. Igra ne pokušava da vam stvori iluziju da ste svemoćni igrač koji će u jednom prolazu videti apsolutno sve. Naprotiv, Dawnwalker vas tera da prihvatite da je vaš Coen samo jedan čovek, odnosno vampir, koji se nalazi u situaciji u kojoj nema dovoljno vremena da popravi svaki problem koji postoji oko njega. Svet neće stati dok vi završavate sporedni quest, a ljudi neće zauvek čekati da se pojavite.
Takav pristup menja i način na koji posmatrate sporedni sadržaj. U nekom drugom RPG-u možda biste bez razmišljanja prihvatili svaki quest koji vam se ponudi. Ovde se prvo zapitate da li vam je taj zadatak zaista važan. Da li želite da potrošite nekoliko sati na pomoć određenom liku? Da li je nagrada vredna vremena koje ćete izgubiti? Da li postoji nešto drugo što bi trebalo da uradite pre toga? Takva pitanja nisu samo deo menadžmenta vremena, već postaju deo same priče.
Još zanimljivije je što se ista filozofija prenosi i na Coenovu vampirsku prirodu. Ne možete jednostavno uzeti najbolje od obe strane i očekivati da igra nema posledice. Vampirske moći vam daju ogromne prednosti, ali prihvatanje krvi znači da postepeno gubite deo kontrole i sve više se približavate onome protiv čega se borite. Korupcija zato nije samo još jedan sistem napredovanja, već predstavlja izbor između moći i posledica.
Naravno, ne funkcioniše svaki od ovih sistema savršeno. Ponekad igra vrlo uspešno koristi ograničeno vreme da napravi tenziju i natera vas da donesete tešku odluku, dok u drugim situacijama isti sistem može delovati kao nepotrebno ograničenje. Kada se na mapi pojavi previše aktivnosti, lako je zaboraviti da je poenta upravo u tome da ne možete sve da završite. Tada se javlja svojevrsni sukob između filozofije igre i klasične open-world strukture.
Ipak, kada Dawnwalker pogodi ono što želi, osećaj je odličan. Kada propustite određeni događaj i shvatite da se svet nastavio bez vas, posledica deluje mnogo prirodnije nego u RPG-u u kojem svi NPC-jevi stoje na istom mestu dok se vi ne vratite. Kada morate da odlučite da li ćete iskoristiti vampirske moći ili ostati bliži ljudskoj strani, izbor ima veću težinu upravo zato što ne postoji savršeno rešenje.
To je ono što The Blood of Dawnwalker čini zanimljivim kao RPG. Ne pokušava stalno da vas nagradi za to što ste sve uradili. Ponekad vas nagrađuje upravo zato što ste izabrali jednu stvar i svesno odustali od druge.
I možda je upravo tu najveći potencijal ove igre. Dawnwalker razume da izbor nema mnogo smisla ako su sve opcije samo različiti putevi do istog rezultata. Pravi izbor podrazumeva da nešto izgubite. Problem je samo u tome što igra ne uspeva uvek da tu ideju sprovede sa istom sigurnošću sa kojom je postavlja.
Dobra osnova, dakle, definitivno postoji. Problem je što se između odlične ideje i odlične realizacije u Dawnwalkeru još uvek nalazi nekoliko prepreka.
Da li je The Blood of Dawnwalker za vas?
Ako volite narativne RPG-ove i spremni ste da prihvatite da nećete videti sve u jednom prolazu, Dawnwalker ima mnogo toga da ponudi. Posebno bih ga preporučio igračima kojima je dosta ogromnih open-world mapa koje su zapravo samo liste zadataka.
Ako, sa druge strane, očekujete potpuno ispoliran AAA RPG sa savršenom borbom, ogromnom raznovrsnošću neprijatelja i tehničkim stanjem bez ozbiljnijih problema, teško je ignorisati njegove slabosti.
Najviše će iz njega izvući igrači koji prihvate njegovu filozofiju. Ako krenete sa idejom da morate završiti sve, vrlo brzo ćete se boriti protiv sistema vremena. Ako prihvatite da je propuštanje sadržaja deo iskustva, Dawnwalker postaje mnogo zanimljiviji.
Zaključak
The Blood of Dawnwalker je jedna od onih igara kod kojih mi je gotovo jednako zanimljivo razmišljati o onome što je uspela da uradi i onome što je mogla da uradi.
Rebel Wolves je napravio RPG sa nekoliko veoma dobrih ideja. Sistem od trideset dana je hrabar i drugačiji pristup otvorenom svetu, jer vas konačno tera da prihvatite da vaš lik ne može biti svuda u isto vreme. Coenova borba između ljudske i vampirske prirode daje priči i gameplayu dodatnu težinu, dok Infamy i odnosi sa likovima pokazuju da je studio pokušao da izgradi svet koji pamti vaše postupke.
Nažalost, igra često sama sebi stoji na putu. Borba ima dobru osnovu, ali kamera i targetovanje umeju da je pokvare. Raznovrsnost neprijatelja nije dovoljno velika da bi održala interesovanje kroz celu kampanju, dok završni delovi igre previše često pribegavaju ponavljanju. Open-world struktura povremeno potkopava ideju narativnog sandboxa, a tehnički problemi, naročito na konzolama, dodatno otežavaju uživanje u onome što je ispod površine.
Ipak, ne bih rekao da je The Blood of Dawnwalker promašaj. Naprotiv, možda je najveći problem ove igre upravo to što je dovoljno dobra da stalno pokazuje koliko je mogla biti bolja.
Kada se sistemi spoje, dobijamo zanimljiv vampirski RPG koji ima sopstveni identitet. Kada se ne spoje, dobijamo igru koja nas podseća na sve druge open-world RPG-ove od kojih je pokušavala da pobegne.
The Blood of Dawnwalker nije savršen vampirski RPG, ali jeste ambiciozan pokušaj da se žanr malo pomeri iz svoje zone komfora. Njegove najbolje ideje zaslužuju pohvalu, dok njegovi najveći problemi pokazuju da je Rebel Wolvesu za neke delove igre jednostavno trebalo još vremena.
Ocena: 8.5/10
Igra je igrana na: PS5 konzoli.
Ako tražite povoljnije cene za igre, DLC-ove i druge digitalne proizvode, posetite Eneba i pogledajte aktuelnu ponudu.
Pre kupovine obavezno unesite naš promo kod BUFFGAMING i ostvarite dodatnih 5% popusta.
Kupi igre, poklon-kartice i dopune povoljnije






