Gaming industrija

Zašto je gejmerima lakše da daju 20€ za skin nego 60€ za igru?

Pre nekoliko dana sam ponovo naleteo na komentare ispod jedne vesti o novoj AAA igri, da budem precizan Onimusha: Way of the Sword je u pitanju. I, kao po običaju, sve je bilo isto.

“70 evra? Nema šanse.”

“Sačekaću Steam rasprodaju.”

“Ne dam toliko za igru.”

I iskreno? Razumem. Igre jesu postale skupe. Neću nikome da solim pamet kako 70 ili 80 evra nije mnogo novca.

Ali onda pogledam Fortnite, Valorant, Call of Duty ili CS2 i vidim ljude koji bez mnogo razmišljanja kupuju skinove od 20, 30 ili 50 evra. Neko kupi novog operator, neko bundle, neko nož koji košta više nego kompletna AAA igra na popustu.

Tu sam shvatio da se nešto ozbiljno promenilo u načinu na koji gledamo vrednost u gejmingu.

AAA igra danas nastaje pet, šest ili sedam godina. Na njoj rade stotine ljudi. Programeri, animatori, kompozitori, glumci, pisci, QA timovi… Budžeti pojedinih igara odavno se mere stotinama miliona dolara. Ali kada takva igra izađe po punoj ceni, komentari su uglavnom isti – preskupo je, čeka se popust.

Sa druge strane, digitalna jakna za lika od 25 evra? To odjednom nije problem.

Nemojte pogrešno da me shvatite. Ne pričam ovo zato što mislim da neko nema pravo da troši svoj novac kako želi. Naravno da ima. Ono što me fascinira jeste kako smo skinove počeli da doživljavamo kao nešto sasvim normalno, gotovo kao da kupujemo pravi sadržaj.

A nisu.

Kada kupite skin, ne dobijate novu kampanju, novu mapu, nove mehanike ili deset sati dodatnog igranja. Dobijate drugačiji izgled lika ili oružja. To je bukvalno sve.

Skin

I da, znam argument: “Igram CS2 već 2.000 sati, meni tih 20 evra nije mnogo.” Poštujem to. Ali teško mi je da prihvatim da smo došli do tačke gde jedan digitalni nož ili kostim često košta koliko i odlična indie igra koja može pružiti desetine sati zabave.

Ako malo vratimo film unazad, teško je ne setiti se 2006. godine i čuvenog Horse Armor DLC-ja za The Elder Scrolls IV: Oblivion. Bethesda je tada prodavala običan oklop za konja koji nije donosio praktično ništa osim drugačijeg izgleda. Internet ga je ismevao mesecima i mnogi su tvrdili da je to simbol pohlepe u gejmingu.

Ironija?

Danas taj Horse Armor deluje gotovo simpatično.

Tada smo se bunili zbog nekoliko dolara za oklop za konja. Danas nije neobično da jedan skin košta 30 evra, bundle 50, a pojedini CS2 skinovi vrede više od polovnog automobila. Ono što je tada bilo predmet sprdnje postalo je standard poslovanja cele industrije.

A onda su izdavači shvatili da mogu još dalje.

Nekada su mikrotransakcije bile uglavnom rezervisane za besplatne igre. I to je, donekle, imalo smisla. Ako je igra besplatna, studio mora od nečega da živi.

Ali danas?

Kupite Diablo IV po punoj ceni. Dobijete prodavnicu sa skinovima od 25 ili 30 evra. Tu je Battle Pass. Premium Battle Pass. Posle godinu dana stiže ekspanzija koju ponovo plaćate gotovo kao novu igru.

Isto važi i za Call of Duty. Kupite novu igru po punoj ceni, a onda vas čekaju Battle Pass, BlackCell, kozmetički bundle-ovi, crossover paketi i još ko zna šta. Kada sve saberete, nije teško potrošiti nekoliko stotina evra na jednu jedinu igru.

I onda se sasvim logično nameće pitanje – koliko je izvora prihoda zaista potrebno da bi jedna igra bila isplativa?

Naravno, neko će reći da su igre danas skuplje za razvoj nego ikada ranije. I to je potpuno tačno. Ali isto tako je tačno da postoje studiji koji pokazuju da može i drugačije.

Pogledajte Baldur's Gate 3. Kupili ste igru i dobili celu igru. Nema prodavnice sa skinovima. Nema Battle Pass-a. Nema premium valute. Nema XP boostera. Kupili ste proizvod i dobili kompletan proizvod.

Ili Elden Ring. Jedna ogromna ekspanzija koja donosi desetine sati novog sadržaja. Ne drugačiju boju mača za 20 evra.

A onda imamo EA Sports.

Mislim da ne postoji bolji primer koliko je industrija uspela da promeni ponašanje igrača.

Svake godine izađe nova EA Sports FC, nekada FIFA igra po punoj ceni. Krene Ultimate Team. Otvaraju se paketići, jure najbolje kartice, ulažu desetine, stotine, nekada i hiljade evra.

I svi unapred znaju šta će se dogoditi. Za godinu dana izlazi nova igra. Sve kartice (igrači) ostaju u prethodnoj. Sve što ste gradili praktično kreće od nule.

I šta uradimo?

Počnemo ispočetka. Kupujemo iste paketiće. Jurimo iste igrače. Trošimo novac.

Ako mene pitate, to je možda i najveći uspeh moderne gejming industrije. Ne grafika. Ne Unreal Engine 5. Ne veštačka inteligencija.

To što je uspela da istrenira milione ljudi da svake godine dobrovoljno resetuju svoju kolekciju i ponovo plate praktično isti sistem.

Ali ono što me možda najviše brine nije ni Diablo, ni Call of Duty, ni EA Sports. Brine me što je uspeh Fortnite-a potpuno promenio prioritete cele industrije.

Kompanije više ne traže samo način da naprave dobru igru. Traže način da naprave sledeći Fortnite. I upravo tu mislim da je nastao najveći problem.

Skin

Pogledajte samo PlayStation.

Kompanija koja je godinama bila sinonim za vrhunske single-player igre odjednom je počela da ulaže milijarde u live service projekte. Kupovina Bungie-ja za više od tri milijarde dolara, razvoj desetak multiplayer igara, Concord, Marathon… sve je ukazivalo na to da je cilj pronaći jednu igru koja će godinama donositi novac kroz Battle Pass, skinove i mikrotransakcije.

Znamo kako se završilo.

Concord je postao jedan od najvećih promašaja u istoriji PlayStation-a. Brojni live service projekti su otkazani. Bungie je kostur onoga što je bio.

I iskreno, toga se plašim mnogo više nego jednog skina od 20 evra. Ne zato što ću kupiti taj skin.

Nego zato što će neko u upravnom odboru pogledati Fortnite, Call of Duty ili EA Sports FC i zaključiti da nema razloga ulagati u novu single-player igru kada jedna uspešna live service igra može da zaradi više nego nekoliko vrhunskih AAA naslova zajedno.

I znate šta?

Što sam više pisao ovaj tekst, sve manje krivim kompanije. Naravno da će Blizzard, Activision, EA ili Ubisoft pokušati da zarade što više. To im je posao. Da sutra mogu da prodaju plavu pozadinu menija za 15 evra i da znaju da će je milioni ljudi kupiti, uradili bi to bez razmišljanja.

Pravi problem smo mi. Mi kupujemo skinove od 30 evra. Mi kupujemo Ultimate izdanja zbog jednog kozmetičkog seta. Mi svake godine ponovo ulažemo novac u isti Ultimate Team. Mi kupujemo XP boostere u igrama koje smo već platili 70 ili 80 evra. Mi kupujemo Battle Pass čak i kada znamo da sledeće sezone kreće novi.

Svaki put kada otvorimo novčanik, mi kompanijama šaljemo vrlo jednostavnu poruku:

“Nastavite. Ovo funkcioniše.”

I zašto bi onda prestali?

Možda zvučim kao matorac koji kuka za starim vremenima, jer jesam matorac koji kuka za starim vremenima, ali iskreno mislim da skinovi nisu najveći problem modernog gejminga.

Najveći problem je što smo ih prihvatili kao nešto sasvim normalno. Nekada smo se smejali Horse Armoru. Danas se smejemo nekome ko kaže da nikada ne bi dao 30 evra za skin. Možda je upravo to najbolji pokazatelj koliko se gejming promenio.

Šta vi mislite? Da li su mikrotransakcije postale neizbežan deo gejminga ili smo ih upravo mi pretvorili u standard koji će izdavači koristiti dokle god mogu?

administrator
Gejmer za kog ne postoji preteška igra i blagi mazohista koji vole sebe da kažnjava redovnim prelaskom Souls igara, gde Bloodborne zauzima posebno mesto u mom srcu. Don’t You Dare Go Hollow! A gamer who believes no game is too difficult and a bit of a masochist who enjoys punishing himself by regularly conquering Souls games, with Bloodborne holding a special place in my heart. Don't You Dare Go Hollow!

    Komentariši

    Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *